„Daj prestani, nije kraj svijeta!“
Zasigurno svatko od nas poznaje barem jednog roditelja koji u situacijama, kad se djetetu dogodi nešto zbog čega plače, najprije tješi dijete, iskazuju suosjećanje s njim, a onda kako vrijeme prolazi, polako gubi strpljenje za takav djetetov izljev emocija i na kraju reagira s ljutnjom, govoreći „Daj, nemoj mi dramiti!" ili „Daj prestani, nije kraj svijeta!".
A možda smo nekad i sami to doživjeli kada smo bili djeca… što time govorimo svojem djetetu? Kakvu mu poruku šaljemo? Jedno je sigurno, ovakvim rečenicama povrjeđujemo svoje dijete!
Djeca imaju svoje emocije, prepoznaju ih, imenuju i osjećaju, upravo na jednaki način kao i mi, ali nemaju iskustva i još uvijek ne znaju na koji se način s njima adekvatno nositi. Kada dijete izgubi igračku, ono prvi puta osjeća gubitak. To je najgore što mu se desilo u životu do tada. Kada ogrebe koljeno tijekom igre, to je najteža bol koju je do tada osjetilo. Kada mu zabranimo odlazak u park, to je najgora nepravda koju je do toga trenutka iskusilo. Kada ga druga djeca ne prihvate u igru, to je najteža odbačenost koju je do tada osjetilo na svojoj koži. Kada u paketiću sličica sve bude duplikat, to je najveće razočaranje ikad. Zbog toga što mi razumijemo i uspijevamo regulirati svoje emocije, ne znači da to isto uspijeva i naše dijete. Upravo zbog toga, njima je to zaista, na neki način, kraj svijeta. Tako za njih izgleda kraj svijeta kakav su do toga trenutka poznavali i upravo doživljavaju nešto njima skroz nepoznato.
Roditeljstvo je najteži zadatak za svakog roditelja. Današnji roditelji često trebaju balansirati između poslovnih i obiteljskih obaveza, ali i između želja, potreba i osjećaja svoje djece. To nije lako, a često i frustrira roditelje kada ne znaju kako postupiti u određenoj situaciji.
Djeca moraju iskusiti neugodne emocije i ne možemo ih od toga zaštititi. Ne možemo, ali ni ne moramo jer na taj način oni uče kako se nositi s frustracijom i ostalim nepravdama svijeta. Upravo je iskustvo ono što je dragocjeno i poradi čega znamo na koji se način nositi s pojedinom situacijom. Razumijevanje djeteta i suosjećanje s njime (uz realne granice) naši su saveznici u tome da dijete ojača i postane emocionalno otporno. Dijete ne mora „biti jako" i mi na tome ne trebamo inzistirati, jer svi njegovi osjećaji imaju svoj razlog i svoje mjesto.
Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo brinuti za svoju djecu, situacije nisu uvijek jednostavne i lake, s nisu ni djeca. Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako najbolje znamo i umijemo, ali ih ne možemo zaštititi od stvarnosti, boli, patnje i nepravde, jer su oni dio njihovog odrastanja. Ali ono što svakako možemo i moramo je ohrabriti svoje dijete, uvažiti njegove osjećaje i voditi ga, bez vike, galame, zavaravanja, umanjivanja i lažnih obećanja kroz odnos pun povjerenja i ljubavi.
Kako bi se dijete lakše nosilo s emocijama, važno je da mu bliska odrasla osoba osjećaje imenuje, uvažava različita emocionalna stanja i pokaže neke načine suočavanja s istima.
7 načina kako pomoći djetetu da regulira svoje osjećaje
1. Imenujte svoje i tuđe osjećaje kako bi i dijete naučilo razliku između osjećaja, poput tuge, ljutnje, srama, krivnje ili neugode.
2. Uvažite i ohrabrujte svaku djetetovu emociju.
U situaciji kada je dijete jako tužno reflektirajte njegove osjećaje, npr. pokušajte s „Vidim da si jako tužan zbog izgubljene igračke, želiš li da ju zajedno potražimo?„
3. Pokažite mu da je u redu osjećati se upravo onako kao se u tom trenutku osjeća.
Ne umanjujte njegovu zabrinutost, suosjećajte s njim, ali ni radost i sreću, već se zajedno veselite.
4. Pokažite mu kako se vi nosite s različitim osjećajima.
Podijelite s djetetom da vam trčanje ili vježbanje pomaže kada ste ljuti, da vam duboko disanje pomaže kada ste nervozni, a ponovno izlaganje neugodnim situacijama pomaže vam u smanjenju osjećaja srama.
5. Ponudite mu drugačiji način suočavanja s trenutnim osjećajima. Kada se dijete ljuti neka, npr. broji do 10, udari u jastuk.
6. Naučite dijete kako iskazati osjećaje, a da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga.
Učite ga da govori o svojim osjećajima, polazeći od sebe i opisa svog trenutnog stanja.
7. Ne vičite! U situaciji emocionalne preplavljenosti, vikanje i opominjanje djeteta dodatno će intenzivirati njegove reakcije.
Postoje opravdane situacije kada ne možemo ispuniti ono što smo rekli, a ako je to više pravilo nego izuzetak, ako samo kratkoročno rješavate probleme, kroz individualni ili grupni savjetodavni rad, možemo vam olakšati nalaženje najboljeg rješenja nastalih situacija.
Ako bi vam dobro došao savjet, javite nam se u Obiteljski centar, Područnu službu Međimursku na broj telefona 040/935-933 ili e-mail